USPOMENE HRVATSKIH ESPERANTISTA SA SVJETSKIH KONGRESA ESPERANTISTA
MEMOROJ DE KROATAJ ESPERANTISTOJ EL UNIVERSALAJ KONGRESOJ




Božidar Brezinščak Bagola: kongres u Nitri, Slovačka, 2016. (hrv.)
       Božidar Brezinščak Bagola: UK en Nitra, Slovakio, 2016 (kro.)             

Đivo Pulitika: kongres u Rotterdamu, Nizozemska, 2008. (esp.)       Đivo Pulitika: kongreso UK en Roterdamo, Nederlando, 2008 (esp.)

    Davor Klobučar "Sayonara, Japanio", Jokohama, Japan, 2007. (esp.)       Davor Klobučar:  broŝuro "Sayonara, Japanio", UK Jokohamo, 2007          

    Damir Malkoč: kongres u Fortalezi, Brazil, 2002. (hrv.)       Damir Malkoč: kongreso UK en Fortaleza, Brazilo, 2002 (kro.)

    Magdalena Markovinović: Uspomene početnice, Zagreb, 2001. (hrv.)       Magdalena Markovinović:  komencantino en UK Zagreb,  2001 (kro.)            

    Željka Ivić: "Moj pvi svjetski kongres", Berlin, 1999. (hrv. + esp.)       Željka Ivić: UK en Berlin, "Mia unua UK-o", 1999 (kro. + esp.)                

FOTOGRAFIJE FOTOJ

    








      

 

 







FOTOGRAFIJE HRVATSKIH ESPERANTISTA NA SVJETSKIM KONGRESIMA ESPERANTISTA
FOTOJ DE KROATAJ ESPERANTISTOJ EN UNIVERSALAJ KONGRESOJ DE ESPERANTO

 

 

HRVATSKA ESPERANTSKA GRUPA NA KONGRESU U ROTTERDAMU 2009       KROATA ESPERANTISTA GRUPO EN UK EN ROTERDAMO 2008
   


 

NA PUTU ZA KONGRES U VILNIUSU (LITVA) 2005.          SURVOJE AL LA UK EN VILNO 2005

 

Dvorac Trakai, u blizini Vilniusa (Litva)     La kastelo Trakai, proksima al Vilno (Litovio)


Brdo vještica (Joudkrante) u nacionalnom parku Kuršiu (Litva)     Monto de sorĉistinoj (Joudkrante) en nacia parko Kuršiu (Litovio)


 

 

 Fontana u Byalistoka (Poljska, rodno mjesto Zamenhofa) s Zamenhofovom bistom    Fontano en Byalistok (Pollando) kun busto de Zamenhof


 

 

Varšava - Zamenhofova ulica       Varsovio - Zamenof-strato

 



NA PUTU ZA KONGRES U GOETEBORGU (ŠVEDSKA) 2003.          SURVOJE AL LA UK EN GOTENBURGO 2003


Berlin     Berlino

 

 

Vigeland

 


 

Grupa esperantistica iz Rijeka na aerodromu Zagreb 2004 na putu za Svjetski kongres esperantista u Pekingu
Grupo da esperantistinoj el  Rijeka en la flughaveno de Zagreb survoje al la UK en Pekino 2004

 

 








Notoj de unuafoja kongresano 

Roterdamo 2008 - per la okuloj de ekskomencanto 



Đivo Pulitika 

 

   Mi unuafoje aŭdis pri Esperanto en 2007. Ĝi estis menciita en mia lernolibro pri geografio. Min interesigis la ideo pri unu monda, internacia lingvo, kaj mi decidis esplori plu pri ĝi interrete. Post iuj nesukcesintaj provoj mi trovis la retpaĝaron de Kroata Esperanto - Ligo. Mi vidis ke tie ekzistas reta kurso por komencantoj, kaj mi ellegis la unuan lecionon. Kvankam mi dubis ke iu respondos al mi se mi sendos respondojn al lecionaj demandoj, mi decidis provi. Kaj jen, jam morgaŭ mi ricevis respondon de s-ro Davor Klobučar, gvidanto de la reta kurso, kiu ofertis al mi sian helpon. Post tio, mia lernado kaj mia tuta "esperanta vivo" plirapidiĝis. Kiam mi finis ĉiujn retajn lecionojn, KEL invitis min al Renkontiĝo de verkistoj en Hrašćina. Oni diris al mi: Esperanto vivas, vi devas aŭskulti ĝin! - Bone, - pensis mi. Se mi jam ekkonis skribitan Esperanton, kial ne ekkoni ankaŭ la parolatan?
            Do mi flugis al Zagrebo, kie s-ino Spomenka Štimec atendis min, kaj enirigis min al Esperantujo. Ni veturis al Hrašćina, kie mi ekkonis kantiston Mikaelon Bronstein kaj verkiston Tomasz Chmielik sed ankaŭ mian kolegon Drago-n Ilišinović. Oni prezentis min al Kroata Esperanto - Junulara Asocio. Venontan printempon mi veturis al Senigalio (Italio) kie estis organizita IJF (Internacia Junulara Festivalo). Mi renkontis plurajn junajn homojn tie, inter kiuj estis Kaja Farszky, prezidantino de KEJA. KEL ankaŭ peris mian adreson al esperantistoj Simo Milojević kaj japana esperantisto s-ro Syozyi. Ili gastis en Dubrovnik kun  kaj invitis min al vespermanĝo. Tio estis tre utila por mi, ĉar mi multe aŭskultis rapidan Esperanton. Mi restis en kontakto kun s-ro Milojević kiu sendis al mi multajn Esperantajn librojn.
            Sed la plej fortan impreson al mi faris Universala Kongreso de Esperanto en 2008., okazinta en Roterdamo. Preskaŭ ĉiuj esperantistoj kiujn mi ekkonis skribis al mi: "Venu al UK! Ni renkontiĝos tie!" Mi estis tre bonŝanca, ĉar mi komencis lerni la lingvon ĝustatempe por partopreni la centjariĝon de UEA. Mi estis ege ĝoja kiam miaj gepatroj konsentis ke mi rajtas iri, sed nur se mi iros kun organizita karavano. Ĝin organizis Itala firmao Orbis Pictus kun prezidantino Višnja Branković. Do denove mi flugis Zagreben kaj atendis la momenton por ekkoni miajn karavananojn. Laŭ mia ĝistiama kono de esperantaro, eĉ la nombro de Kroatoj en la karavana buso estis tre granda. Mi eĉ ekkonis iujn bazlernejanojn tie, certiĝinte ke mi ne ĉiam estos "la plej juna kroata partoprenanto". Post du tagoj da vojaĝo, ni finfine atingis Nederlandon. Al mi ŝajnis ke ĝi tute ne similas al Kroatio. Kiam aliaj busanoj demandis min kiu el la viditaj aferoj mirigis min la plej mi respondis: "Leporoj kuras tra urbaj parkoj!" Ili rigardis min tre strange, kaj dum nia tuta kunestado restis "Ni vidis belajn domojn, florojn..... kaj Đivo vidis leporojn."
            Por mi la tuta kongreso estis tre interesa. Unue - Roterdamo, kiu ne similas al iu alia urbo kiun mi ĝis tiam vidis. Laŭ la stratoj mi povis vidi homojn el multaj kulturoj kaj rasoj - blankaj, nigraj kaj flavaj homoj, ĉiuj kune. Ĉu la UK povis esti organizita en urbo kiu pli bone montras la unuecemon de Esperanto? Due - la kongresa centro, aŭ pli bone, esperantistoj tie. Kiom da homoj! Ĉu ili ĉiuj parolas Esperanton? Kaj iuj eĉ plendas ke la ĉi-jara kongreso mankas multaj homoj! Al mi ŝajnis kvazaŭ mi estas en alia mondo. Kreskinte en turista urbo, mi kutimiĝis ke, se homo aspektas "strange", se li estas nigrulo ktp., li parolas iun strangan lingvon kaj ni ne povas interkompreniĝi. Dum la kongreso mi komprenis ĉiujn. Tre valora sperto. Oni kutime diras ke al UK-oj venas nur maljunaj homoj. Jes, la plejparto da homoj estis pli maljuna ol mi, sed ankaŭ ne mankis junuloj. Mi renkontis iujn kiujn mi jam konis el Italio, kaj ekkonis iujn novajn.
            Por ke ni iom ekkonu la kongresan landon preskaŭ ĉiutage estis organizita iu ekskurso. Tiel mi vidis multe da Nederlando, ekzemple urbojn kiel Amsterdamo kaj Hago, kutimajn nederlandajn vilaĝojn, la plaĝon Scheveningen ktp. Mi eĉ vidis kiel oni fabrikas fromaĝon kaj nederlandajn lignajn ŝuojn. Sed mia plej "internacia" sperto estis unu tagmanĝo. Dum la interkona vespero mi ekkonis unu sinjorinon apud japana tablo. Post nia babilado kaj post kiam ŝi instruis min kiel skribi mian nomon japane, ŝi demandis ĉu mi jam konas iujn Japanojn. Mi rakontis pri s-ro Syozyi, kiun mi ekkonis en Dubrovnik. Ŝi tre interesiĝis pri tio, ĉar li estis ŝia edzo! Poste mi estis invitita tagmanĝi kun ŝi, ŝia edzo kaj s-ro Simo. Mi sidis meze, dekste sidis Japanoj kaj Ruso, kontraŭ mi sidis Nepalanino, kaj dekste Italoj kaj s-ro Simo. Kaj ni ĉiuj babilis kvazaŭ ni estas amikoj la tutan vivon. Mi estis instruita manĝi per japanaj bastonetoj. Resumante ĉion, mi diras ke la UK estis unu el la plej interesaj spertoj en mia vivo. Mi esperas ke tiu ĉi estis nur la unua el multaj kiujn mi partoprenos.               
                                                                                                                               
Đivo Pulitika - Kongresa numero 1419
 

 

 




ČAROBNI BRAZIL



DAMIR MALKOČ, OSJEČKI ESPERANTIST,  PRIPOVIJEDA O SVOM PUTOVANJU U BRAZIL 2002.


(Esperantisti su vrlo često takvi da vole putovati. U ovom članku o svom putovanju po Brazilu i sudjelovanju na 87. Svjetskom kongresu esperantista u mjestu Fortaleza piše Damir Malkoč iz Osijeka. Tekst je u kraćoj verziji objavljen u Tempu, u jesen 2002, te na Internetu, na stranicama KEL-a. Ova je verzija teksta objavljena 2003. u knjizi "Esperantski mozaik" D.Klobučara)

*            *            * 

Vjerojatno svatko od nas ima neku zemlju o kojoj sanja. Ja već dugo vremena sanjam o Brazilu. Kad sam čuo da će se UK (Svjetski esperantski kongres) održati u Brazilu, odlučio sam svoj san i ostvariti! A kada sam saznao da će se i IJK (Svjetski omladinski esperantski kongres) održati u istoj zemlji, moja je odluka postala još čvršćom.

Saznao sam za druge ljude iz Hrvatske koji su planirali isti put i pridružio sam se njihovoj grupi. Planiranje putovanja trajalo je nekoliko mjeseci. Trebali smo pribaviti vize, odrediti mjesta koja ćemo posjetiti, rezervirati noćenja i kupiti avionske karte do Brazila i unutar Brazila. Osim toga, trebalo je obaviti i cijepljenja.  

*            *            * 

Na kraju je to sve obavljeno i ušli smo u avion. Letjeli smo od Zagreba do Pariza, a odatle do Rio de Janeira. Po dolasku u Rio otišli smo u hostel u kojem smo imali rezervirana mjesta. Iako smo zbog kašnjenja aviona stigli u hostel kasno i bili umorni od dugoga puta, odmah smo nakon smještanja otišli u pokrajnji restoran. Još kod kuće sam se informirao o brazilskim specijalitetima i odmah sam znao što naručiti: "churrasco", pečeno meso.

Sutradan smo već odletjeli za Foz do Iguaçu. Cilj su nam bili čuveni vodopadi o kojima sam mnogo čitao i čije sam fotografije vidio na Internetu. Prvog dana smo posjetili njegovu brazilsku stranu i moj je fotoaparat radio punom parom. Prenoćili smo u  vrlo simpatičnom hostelu izvan grada s vrlo lijepim vrtom. Idućeg dana smo posjetili argentinsku stranu, veću i impozantniju. Vozač našeg autobusa  nije poznavao nijedan strani jezik, ali to ga nije sprečavalo da govori cijelo vrijeme grupi stranaca! Sasvim normalna stvar za Brazil: uvijek se obraćaju strancima i uvijek hoće pomoći, iako tek malobrojni govore strane jezike. Engleski je u Brazilu jedva od neke koristi; osim portugalskog, pomaže još samo španjolski (sličan portugalskom). Srećom, Hrvati ne trebaju vizu za Argentinu, jer kasnije sam saznao od nekih esperantista (op.ur. iz drugih zemalja) da nisu mogli ići na drugu stranu zbog problema s vizom. Tamo smo proveli cijeli dan na izletu. Tu je ljepotu teško opisati riječima. To se treba vidjeti očima i čuti ušima. Putovali smo brodićem, koji nas je doveo skoro do vodopada, pa smo bili potpuno mokri. U blizini brodića se prodaje razna odjeća (čak i gaće!). Mnogi ljudi su platili dva put: prvi put da ih se smoči, a zatim za suhu odjeću! Na kraju smo vidjeli tzv. "Đavolje grlo", veliki i snažni vodopad, gdje voda s tri strane pada dolje uz ogromnu buku.

*            *            * 

Od slapova smo putovali autobusom do Pato Branco, grada u kojem se održavao IJK. Došli smo malo kasnije, ne na početak kongresa. Toplo smo primljeni. Zagrljaji i poljupci kao da se znamo već mnogo godina. Mnogo je esperantista u Brazilu, a rijetko imaju priliku susresti strance. Za mnoge su skupi čak i ti kongresi u samom Brazilu (put, kongresna kotizacija). Stoga su kongresi za njih velik događaj.

Predavanja su bila u drugoj zgradi, do koje smo se vozili autobusom. Od programa ćemo sigurno zapamtiti spektakularno otvaranje "Nova Espero", zajednice u kojoj se koristi esperanto, s predstavama, vatrometom i svečanim otkrivanjem ploče u Zamenhofovu čast. Treba spomenuti i predstavu "Kuća koja je plašila" u izvedbi lokalne grupe, održana u kazalištu.

*            *            * 

Naš sljedeći cilj bila je Curitiba, zanimljiv grad s mnogo zelenila. Putovao sam sam, jedan dan nakon ostalih. Vozio sam se u vrlo komfornom autobusu s krevetima. U Brazilu željeznica jedva da postoji, pa su za dugačke ture pogodni takvi autobusi, u kojima se može dobro naspavati tijekom putovanja. Jednom sam čuo da je Curitiba preporučena od strane Ujedinjenih naroda zemljama u razvoju kao uzor kako graditi velike gradove koji su ipak ugodni za ljudski život. Išli smo za mjesto Paranaguá turističkim vlakom, posjetivši usput gradić Morretes. Nažalost, vrijeme je bilo loše i stoga nismo mnogo vidjeli. Neki od nas su kupili videokasetu da mogu vidjeti znamenitosti barem kod kuće. Na glavnom trgu u Paranagui čuli smo glazbu. Nismo mogli vjerovati svojim ušima: čula se pjesma "I ljuljaju se kreveti" hrvatske grupe Colonia. Baš zabavno! Toliko kilometara od kuće čuli smo hrvatski jezik!  

*            *            * 

Nakon Curitibe posjetili smo Braziliju, glavni grad. Grad je sagrađen u šezdesetim godinama prošlog stoljeća. Karakteriziraju ga moderne zgrade. Grad izgleda sasvim neobično i teško se orijentirati (mada domaći tvrde da je zapravo vrlo lako). Iskoristio sam blizinu sjedišta brazilskog esperantskog saveza i posjetio ga. Primio me je predsjednik saveza, koji se upravo pripremao na put na UK u Fortalezu.  

*            *            * 

Sljedeći cilj je bio Manaus u Amazoni. Prvog smo dana razgledavali grad, za nas prilično egzotičan. Posjetili smo, uz ostalo, kazalište i zoološki vrt. Večerali smo u tipičnom brazilskom restoranu, kakvog zovu "churrascaria", i tamo jeli, naravno, "churrasco". U takvim restoranima plaća se fiksni iznos i jede koliko se može. Posjet džungli bio je, naravno, nezaboravan doživljaj. Proveli smo tri dana i dvije noći na brodu u džungli. Prva životinja koju smo vidjeli bio je ljenjivac. Uistinu lijena životinja. Naš vodič ga je lako uhvatio. Bio je prelijen za bježanje. Kad smo ga poslije bacili u vodu, vrlo je sporo plivao do drveta. Vidjeli smo mnoge životinje i biljke, mnogima od njih nismo znali ni imena. Kad god smo pitali našeg vodiča za ime neke biljke ili životinje, rekao bi nam neku sasvim nerazumljivu riječ na urođeničkom jeziku! Vidjeli smo i ljude koji tamo stanuju. Mnoga su djeca veslala u čamcima. Izgleda da se roditelji uopće ne boje da bi se čamac mogao prevrnuti! Djeca su imala i jednu zabavnu igru: penjati se na drvo i s vremena na vrijeme naprosto pasti u vodu, i opet se penjati...

*            *            *   

Sasvim neočekivano ugledali smo jednu crkvu. Na tako divljem mjestu nisam mogao pomisliti da ću vidjeti nešto slično. Plivali smo u rijeci. Poslije smo pecali pirane u toj istoj rijeci! Kad sam poslije, vrativši se kući, pričao o tome prijateljima, mislim da mi nisu vjerovali. No ne bih ni ja njima. Naš vodič je obećao da će nam uhvatiti krokodila. Noću smo tražili krokodile i zbilja jednog uhvatili! Da, bio je malen, ali ipak krokodil! I oluju s kišom smo doživjeli na brodu. Rekoh u šali: "Sada znam odakle je došla tolika voda koja je oko nas!". Rijeka Rio Negro je toliko široka da izgleda kao more, pa je ta oluja bila neka vrsta pustolovine. Bili smo zaštićeni od jake kiše zavjesama s triju strana, ali ne i s četvrte. Naše stvari su se malo smočile iako smo ih pokušali zaštititi u visećim ležajevima. Za to vrijeme naš se vodič spokojno tuširao na palubi! Posljednjeg dana bili smo na lijepom otoku. Navodno su tamo šezdesetih godina izumrli posljednji ljudožderi (možda su ih pojeli?!).  

*            *            * 

Od Manausa smo svi letjeli istim avionom, ali nismo izašli na istom mjestu. Dok su ostali letjeli u Salvador i poslije dva dana u Rio, ja sam odlučio ostati cijeli tjedan na UK u Fortalezi. Već sam u avionu susreo esperantiste, mladi par iz Brazila. Pomogli su mi u gradu da se sporazumijem s taksistima, te sam tako došao do hostela. Na kongresu je bilo mnogo ljudi, vjerojatno mnogo više nego što će pokazati statistika, jer nije bilo kontrole kongresnih znački, a to je bila dobra odluka. Vjerojatno su mnogi Brazilci sudjelovali na kongresu ne prijavivši se, jer je za njih kotizacija bila previsoka. Bilo bi šteta zatvoriti vrata pred mnogim ljudima koji su se jako radovali rijetkoj prilici da se susretnu sa strancima. Za njih je kongres bio velik doživljaj.  

*            *            * 

Fortaleza je veliki grad (1,9 milijuna stanovnika) u blizini ekvatora. Iako je cijele godine temperatura visoka (dnevno oko 30oC, noću oko 26o), vrijeme je bilo ugodno, jer je zrak suh i vjetrić stalno piri. U gradu ima mnogo plaža. Prvi put kad smo došli na plažu bili smo iznenađeni. Došli smo popodne, između 17 i 18 sati, a sunce samo što nije zašlo. Nismo znali da tamo sunce tako brzo nestaje!

Iz programa bih posebno izdvojio Nacionalnu večer koja je zaista očarala publiku. Prelijepi kostimi i brazilska glazba sigurno će svima ostati u sjećanju. Pa i dan izleta pružio nam je mnogo užitka. Izabrao sam izlet u Morro Branco. Vožnja preko plaža u tzv. "buggy"-vozilima bila je veoma zabavna; mnogi su uživali i u klizanju niz pješčane brežuljke. Dok smo ležali na plaži, iznenadila nas je gđa Barbara Pietrzak (urednica esperantske redakcije Radio Polonia) i napravila intervju s nekolicinom od nas.

Okusili smo i noćni život Brazila. Posjet baru "Pirate bar" bio je zaista zanimljiv. Glazba i ples plesnih grupa (i posjetilaca) trajali su vjerojatno cijele noći bez odmora (barem je tako bilo do 2.30, kad sam otišao spavati). Jedne večeri je pred kafićem u gradu bila svečanost, čini se da je neki lokalni klub (nogometni?) pobijedio, jer su svi mahali zastavama i pjevali na ulici.  

*            *            * 

Svečano zatvaranje, nažalost, nisam vidio, jer sam morao letjeti za Rio. U Riu sam imao malo vremena prije polijetanja kući (jedno poslijepodne). Posjetio sam  Glavu Šećera, poznato brdo s kog se vidi cijeli grad i gradske plaže (Copacabana, Ipanema). Kip Isusa sam, zbog nedostatka vremena, nažalost vidio samo iz daljine. Promet u Riu je vrlo gust i kaotičan. Općenito u Brazilu nema baš svuda semafora za pješake, ali treba gledati one za automobile! Najprije sam se bojao prelaziti ulice. Zatim sam jednostavno počeo oponašati domaće ljude: kad oni prelaze, prelazim i ja.  

*            *            * 

Vratio sam se u Europu, ali sjećanja na Brazil, na lijepu zemlju s ljubaznim ljudima, još su uvijek svježa. Moram ga jednom ponovo posjetiti!

*             *             *

Op.ur. dodatak članku:  riječ "churrasco" se izgovara kao "šurasko", "žurasko" ili "džurasko"; autor teksta ni sam nije mogao jasno razabrati kako to Brazilci izgovaraju. Zbog predodžbe o veličini Brazila, naveo je ove udaljenosti letenja: Rio de Janeiro - Foz do Iguaçu: 1.150 km; Manaus - Fortaleza: 2.400 km; Fortaleza - Rio de Janeiro: 2.200 km. Na naknadno pitanje o cijepljenjima, dodao je ovaj tekst:

Prije puta preporučeno nam je cijepljenje protiv žute groznice, hepatitisa, tetanusa i trbušnog tifusa. Od toga je žuta groznica baš izričito preporučena i u formularu za izdavanje vize (obavezno samo za one koji su u posljednja tri mjeseca boravili u nekoj od ugroženih zemalja, preporučeno za one koji putuju u neke od ugroženih brazilskih saveznih država). Ja sam se cijepio samo protiv žute groznice i još dodatno protiv tetanusa (protiv tetanusa je besplatno, kod liječnika opće prakse). Što se ostalih bolesti tiče, pazio sam što jedem i pijem i uzdao se u sreću. Osim toga, uzimali smo tablete Lariam (zaštita od malarije) jednom tjedno - prva tableta tjedan dana pred polazak, zadnja četiri tjedna po povratku. Ipak, te tablete samo pomažu u slučaju zaraze. Treba se čuvati komaraca (Autan, mreža). No, ja ih gotovo nisam ni vidio. U Amazoniji, u području rijeke Rio Negro je, navodno, kiselo, a to ne pogoduje razvoju komaraca. Nakon povratka sam četiri tjedna bio podvrgnut ispitivanju u Zavodu za javno zdravstvo. Svaki tjedan sam odgovarao na pitanje kako se osjećam i uzimali su mi krv. Eto, to je to.

 

 





"SALUTON!" U NITRI


Božidar Brezinščak Bagola

(tekst objavljen u "Locutio" - prva slovenska OnLine literarna revija, Maribor, 11/2016.)

Na jednom od zagorskih brežuljaka, u kuriji iz Stroßmayerova vremena, na imanju koje je slavni biskup nazvao Njeguš, dočekala me jednog ožujskog poslijepodneva ljupka domaćica. U palači obloženoj knjigama, starim slikama, skulpturama i ogledalima pogostila me toplim štruklima i čašom vina. Kad su štrukli maknuti sa stola na red je došao osebujan desert: domaćica je donijela na stol naramak knjiga i pokazala mi "Čudnovate zgode šegrta Hlapića" na bengalskom, perzijskom, vijetnamskom i kineskom jeziku, kojeg su s esperanta na svoje jezike preveli azijski esperantisti. S nevjericom sam prvi put u rukama držao perzijsku i japansku knjigu koje se čitaju "naopačke" – početna stranica nama je zadnja. Potom je s teškim starinskim ključem u desnoj ruci najavila otključavanje podruma i oslobađanje dvoje preljubnika za ljubav kakva se ne pamti. U podrumu preuređenom za kulturne priredbe ispričala je i uz pomoć video-projektora te popratnih dokumenata zorno dočarala najljepšu ljubavnu priču 19. stoljeća o belgijskoj princezi Lujzi i njenom odabraniku, zagorskom plemiću Gezi pl. Matačiću.

U ljubaznoj sugovornici imao sam čast upoznati Spomenku Štimec, uglednu spisateljicu koja svoje pripovijetke, putopise, predavanja i udžbenike piše i objavljuje prvenstveno na međunarodnom jeziku esperantu. Razgovor o tome kako esperanto nije samo jezik, već istovremeno i pokret koji u sebi sadrži humanu poruku mira i ravnopravnosti, pobudio je u meni želju za učenjem tog jezika i upoznavanjem esperantskog pokreta. Tako sam poslije marljivog učenja i dvogodišnjeg prijateljevanja odlučio potkraj srpnja 2016. sudjelovati na osmodnevnom Univerzalnom esperantskom kongresu koji se održavao u slovačkom gradu Nitri.

Na put smo krenuli rano ujutro. Moj mali auto bio je krcat. Nosio je veliku kutiju esperantskih knjiga i stripova zagrebačkih izdavača. Bio je natovaren esperantskim prospektima Zagrebačke turističke zajednice. Na zadnja sjedala jedva smo smjestili ogroman uokviren plakat za pekinšku predstavu glumice Vide Jerman "Žena koja je šaptala u uraganu". Taj je plakat Nenada Dogana 1987. u Parizu uvršten u sto najljepših plakata svijeta, a u Nitri ga treba preuzeti predstavnik Muzeja planskih jezika, smještenog u renoviranoj palači Mollard u Beču.

Na schengenskoj granici Goričan-Letenye dočekalo nas je ljubazno osoblje. Mađarski policajac upozorio me na vinjetu i pokazao mi bijelu kućicu pedesetak metara dalje. Nastavili smo autocestom prema Nagykanizsi i Siofoku, gradu noćnih zabava na Balatonu. Nismo se zaustavljali, već smo nesmanjenom brzinom jurili dalje prema Szekesfehervaru, krunidbenom gradu mađarskih (dakle i naših) kraljeva. Tu smo skrenuli s autoceste i nastavili vožnju državnom cestom prema Moru, gradu u kojem se svake godine održava manifestacija "Dani vina i kulinarskih specijaliteta". Ja o vinu i kuhinji, a moja suputnica spomenula je esperantski naslov knjige Knaboj de Mor. Dok se uzalud prisjećala autora, misao joj ode do mađarskog književnika Ferenca Molnara, slavnog po "Junacima iz Pavlove ulice", ulice u kojoj je jednom i sama stanovala u Budimpešti. Ferenc je za vrijeme Prvog svjetskog rata djelovao kao ratni dopisnik i ostao zapamćen kao velik zagovornik tadašnje Austro-Ugarske. Zbog svog djelovanja dobio je priznanje od Habsburgovaca, ali i mnogo kritika od kolega koji su za razliku od njega bili pacifistički orijentirani.

Na putu prema drugoj državnoj granici suosjećali smo sa suncokretima pokunjenih glava. Očito su im otežale od dozrelih sjemenki. Usput smo spominjali velikog mađarskog i esperantskog pisca Istvána Nemerea, tako neumorna u pisanju da su se Mađari rado šalili na njegov račun, a jedna od tih šala glasi: "Jesi li čuo najnoviju vijest?" - "Prođe tjedan dana, a Nemere nije objavio knjigu!" Suputnica je nastavila pričati zanimljive anegdote o svom kolegi i prijatelju Nemereu, gostu na književnim susretima u Zagorju. Kad je buknuo Domovinski rat, Nemere nije od zagrebačkog izdavača dobio honorar. Uzalud je zvao i raspitivao se: Je li Mere ili Nemere. Ispalo je Nemere. Tako smo u šaljivom raspoloženju začas stigli do Dunava koji mostom povezuje mađarski Komarom i slovački grad Komarno. Oba imena upućuju na komarce koji nam srećom nisu dosađivali. Komarno je najveća slovačka luka na ušću rijeke Váh u Dunav. Tu smo na prvoj benzinskoj pumpi uzeli gorivo te odsjeli u Čardi Pri Važskem moste. Prizalogajili smo pečenu pastrvu s pikantnim punjenjem i pohanog soma ili sumeca, te slasne zalogaje zalili pivom Zlaty Bažant (Zlatni fazan) iz pivovare u susjednom gradiću Hurbanovo. Taj je gradić nekad nosio naziv po obitelji Gyallay, a današnje ime nosi po slovačkom piscu Jozefu Miloslavu Hurbanu. Obitelj Gyallay podsjeti nas na hrvatskog pisca i zagorskog plemenitaša Ksavera Šandora Gjalskog, na njegove pripovijetke u knjizi Iz varmeđinskih dana u kojima opisuje činovnike mađarskih županija.

Malo iza podneva evo nas pred kongresnim centrom u Nitri, na adresi: Slovenská poľnohospodárska univerzita (Slovačko poljoprivredno sveučilište). Moja suputnica morala je žurno na sjednicu Esperantskog sabora, a meni je valjalo pronaći hotel Zlatý Kľúčik u Svätourbanskoj ulici. Poslije nekoliko kružnih vožnji gradom naletio sam sasvim slučajno na putokaz koji me doveo do željenog cilja. Hotel se nalazi na obronku šumovita i vinorodna brda Zobor na čijem vrhu dominira tv-odašiljač, baš kao na zagrebačkom Sljemenu. S parkirališta ispred hotela pruža se prekrasan pogled na panoramu grada. Samim položajem i visokim standardom usluga te jedinstvenim interijerom ogromno prizemno zdanje pripada najpoznatijim turističko-ugostiteljskim objektima u gradu i okolici. Smjestivši kofere u sobu kakva se samo mogla poželjeti, priuštio sam sebi osvježavajuće tuširanje i odmaranje na prostranom krevetu. Imao sam dovoljno vremena da još jednom pročitam najznačajnije informacije o gradu kojemu smo došli u pohode.

Grad Nitra udaljen je devedeset kilometara od Bratislave, ima nešto više od osamdeset tisuća stanovnika, četvrti je grad po veličini u Slovačkoj, kulturno i poljoprivredno središte u kojem mnogo toga podsjeća na njegovu slavnu prošlost. Nitru se zbog njene starosti i značenja za slovačku povijest naziva majkom slovačkih gradova, kolijevkom slovačkog kršćanstva i pismenosti, a zbog bogatih arheoloških nalazišta i metropolom slovačke arheologije. U pisanoj povijesti taj je grad prvi put zabilježen davne 828. godine, kad je knez Pribina dao sagraditi prvu crkvu. Najslavnije razdoblje u povijesti tog grada vezano je uz Veliku Moravsku, kad je Nitra postala sjedištem najmoćnijeg vladara te države, kneza i kralja Svatopluka, a 880. godine i sjedište biskupije te jedno od središta misijske djelatnosti braće Ćirila i Metoda koji su u taj grad došli 863. iz Soluna u Grčkoj, pozvani da slavenskim žiteljima Moravskog kraljevstva propovijedaju kršćansku vjeru i običaje na pučkom slavenskom jeziku. U tu svrhu sastavili su prvo slavensko pismo, takozvanu glagoljicu.

I upravo na tu temu, sukladno središnjem motu kongresa "Socijalna pravednost – jezična pravednost"", pripremio sam poseban prilog javnoj raspravi. Htio sam na temelju glagoljice istaknuti veliko značenje solunske braće za hrvatski jezik, a istovremeno na neki način povezati značenje sveslavenskog jezika i međunarodnog jezika esperanta. Naime, Nitra je za Slavene isto što i Bjalistok za esperantiste. Glagoljica je vrlo brzo postala svojevrsnim univerzalnim pismom slavenskih naroda i stoljećima se njegovala u dva oblika, kao uglata i okrugla glagoljica. Uglata je u doba renesanse primjenjivana kao oblik hrvatskog nacionalnog pisma. Tim pismom napisana je i 1483. objavljena prva hrvatska knjiga pod naslovom Misal po zakonu rimskog dvora. To je pismo itekako značajno za hrvatski jezik. Ćiril i Metod imaju velike zasluge za Hrvatsku, zato u njihovu čast djeluju mnoga društva u Hrvatskoj, a posvećene su im i brojne crkve i ulice u hrvatskim gradovima.

Svečano otvaranje kongresa održano je u gradskoj sportskoj dvorani. Kongres su organizirali amateri esperantisti pod vodstvom Petra Balasza. Okupilo se preko 1300 učesnika iz šezdesetak zemalja, te neuobičajeno velik broj časnih uzvanika, veleposlanika, kulturnih atašea (iz Japana, Ukrajine, Kenije, Koreje, Rusije), zatim Jozef Dvonč, gradonačelnik Nitre, te Jan Figel, povjerenik Europske komisije za obrazovanje, stručno usavršavanje, kulturu i višejezičnost. Sve nazočne u dvorani pozdravio je Mark Fettes, sveučilišni profesor iz Kanade, predsjednik Svjetske esperantske organizacije, a svoje pozdrave izgovorili su u jednoj ili dvije rečenice predstavnici pojedinih zemalja, među kojima je bio i hrvatski predstavnik Filip Šeatović, srednjoškolac iz Zaprešića. Nakon pozdravnih riječi uslijedilo je nekoliko glazbenih točaka i slovačkih popijevki. Prvi put čuo sam slovačke nacionalne instrumente poput fujare, drvenog puhačkog glazbala jedinstvenog dizajna koje je upisano na UNESCO-v popis nematerijalne svjetske baštine. Predstavnik Slovačke pošte informirao nas je o prigodnoj esperantskoj poštanskoj marki koja se mogla kupiti u kongresnom centru.

Nedjeljno poslijepodne posvetili smo razgledavanju Gornjeg grada (Horne mesto). Radi se o slojevitom tisućljetnom zdanju unutar kojeg se danas nalazi poznata gotička katedrala sv. Emeramusa, malo sjemenište i bogoslovija, umjetnički muzej Nitrijanska galerija, nekoliko secesijskih zgrada za kanonike, ogroman kip kneza Pribina, franjevački samostan, kip legendarnog junaka Corgona, kipovi svete braće Ćirila i Metoda, te nedavno podignut kip Pape Ivana Pavla II. U Dijecezanskom muzeju zastali smo pred zelenom geografskom kartom iz 9. stoljeća na kojoj je pored Nitre i Ptuja naznačen jedino još Sisak. Umorni od višesatnog razgledavanja i bogatiji za čitav niz utisaka iz tisućljetne povijesti i raznih umjetničkih epoha predahnuli smo na terasi restorana Maretti. Navečer smo na glavnom gradskom trgu (Svätoplukovo námestie) uživali u pjesmama i plesovima najpoznatijeg i ponajboljeg slovačkog folklornog ansambla Lúčnica iz Bratislave, koji djeluje od 1948. godine, a sastoji se od pjevačkog kora i nekoliko plesačkih grupa. Njihovo lebdenje u zraku ostavilo nas je bez daha.

U donjem dijelu grada, kojeg smo imali priliku upoznati narednih dana, nalazi se impozantna kazališna zgrada (Divadlo Andrej Bagar), stara vijećnica (Mestský dom) podignuta 1882. u stilu neorenesanse, sinagoga iz 1911. u maursko-bizantinskom stilu, gradski park s kupalištem, te poljoprivredni muzej. Nitra je sjedište dvaju sveučilišta: Sveučilišta Konstantina Filozofa i Slovačkog poljoprivrednog sveučilišta, na kojima studira oko 25.000 studenata. U samom gradu smještena je prehrambena industrija, pivovara, industrija pokućstva te industrija ratarskih strojeva. Grad Nitra surađuje danas gospodarski i kulturno s brojnim gradovima, a od hrvatskih najintenzivnije s Osijekom koji je od 1997. grad prijatelj.

Tijekom osmodnevnog kongresa slušali smo zanimljiva predavanja. Humphrey Tonkin, profesor engleskog jezika i umirovljeni rektor Hardfordskog sveučilišta u Connecticutu (SAD), upoznao nas je s unutarnjom strukturom Ujedinjenih naroda i svime što je važno znati o njima. Vera Barandovska Frank, češka esperantistica, doktor filoloških znanosti, koja se ponajviše bavi jezičnom pedagogijom i interlingvistikom, održala je predavanje o Velikoj Moravskoj na temelju latinskih povijesnih dokumenata Annales Fuldenses. Ján Vajs, slovački esperantist kojemu je hobi speleologija i planinarenje, upoznao nas je s prirodnim ljepotama Slovačke: visokim planinama, slapovima, špiljama i nacionalnim parkovima. Mlade slovačke esperantistice Žena Belková i Zuzana Kožuchová upoznale su nas pomoću kratkog kviza s najpoznatijim Slovacima. So Gilsu, korejski esperantist i profesor ekonomije na sveučilištu Sokyong u Seulu, održao je pomoću powerpointa zanimljivo predavanje o đavolima na Putu svile (jesu li bili pljačkaši ili spasitelji). Lydia Machova, mlada slovačka prevoditeljica i mentorica za jezike, održala je predavanje o što efikasnijem učenju stranih jezika, a Chuck Smith, američki esperantist govorio je o tome kako gotovo pola milijuna ljudi uči esperanto kao drugi jezik. Bilo je tu i drugih itekako zanimljiv predavanja, ali ja sam u četiri kongresna dana po dva školska sata pohađao tečaj esperanta za početnike i pokazao se dosta dobrim učenikom, tako da se s pravom mogu pohvaliti dobivenom diplomom. Naravno da učiteljici Katalin Kováts, mađarskoj esperantistici koja živi u Nizozemskoj, nisam priznao kako sam esperanto učio već nekoliko mjeseci ranije putem interneta i kako sam (pomoću rječnika, naravno!) čitao fragmente iz knjiga nekih poznatih esperantskih autora.

Svakog dana oko podneva mogli smo po vlastitom izboru slušati koncerte esperantskih sastava (No problem, E-Familio, Sepa kaj asorti, Aceraj violonoj, Jenja i Jela) te pjevača Ralpha Glompa, Malkašita Kašija, Mikaela Bronštejna, Georga Handzlika, Barbare Hazuchove, Martina Wiesea, Kima Henriksena i dr. Na svakom koncertu doživio sam neku posebnu prisnost i uvjerio se da je glazba vrsta univerzalnog jezika. U nezaboravnoj uspomeni ostat će mi slika kako je za vrijeme koncerta jedan sedamdesetogodišnjak veselo plesao sam na galeriji, kako je na drugom kraju dvorane mlada djevojka plesala sa slijepim mladićem. U istom redu, nekoliko sjedala dalje od mene, neki je muškarac četrdesetih godina vješto pleo iglama nekakav vez roza boje, vjerojatno za svog unuka ili unuku negdje u Australiji. Bilo mi je nadasve zanimljivo promatrati kako se ljudi umiju opustiti i razveseliti, a posebnu draž pričinjao mi je srdačan "Saluton!" na svakom koraku i susretu sa svakim sudionikom kongresa. Je li to bio na djelu toliko naglašavan homaranizam Ludviga Zamenhofa, etički projekt čovjekoljublja zasnovan na općeprihvatljivoj moralnoj poruci? Možda… U svakom slučaju Zamenhof je uz planski međunarodni jezik poklonio ljudima i toplo emocionalno ozračje, podsticajnu atmosferu u kojoj se može zdravo i veselo napredovati prema dobrim novim ciljevima. Navečer smo se našli u Buganki, najstarijem restoranu u Nitri. Tu sam nad tanjurom češnjakove juhe i valjuški s makom shvatio da sam od silnih programa propustio konferenciju "Perspektive jezičnog komuniciranja u EU" koja je održana na Sveučilištu Konstantina Filozofa i na kojoj je bila moja sugovornica. Na konferenciji je glavni govornik bio komesar za zdravlje i sigurnost hrane pri EU Litvanac dr. Vytenis Povilas Andriukaitis. Svojim savršenim esperantom i idejama o komuniciranju u EU razgalio je slušatelje. Za utjehu što ga nisam slušao – dobio sam za večerom crnu majicu s trojezičnim natpisom koja se dijelila na konferenciji.

U topla predvečerja mogli smo uživati u kazališnim priredbama Tomáša Plaszkog, najpoznatijeg slovačkog lutkara, klauna i mađioničara, u Čapekovoj drami Život insekata koju su odiglari članovi Docela malé divadlo iz češkog gradića Svitavy, u igrokazu Kredit esperantskog teatra Verda Banano (u kojemu je zapaženu ulogu imao srpski esperantist Saša Pilipović) ili u monodrami o Ludvigu Zamenhofu poljskog esperantista, scenarista, glumca, pjesnika i pjevača Jerzya Handzlika, koji je monodramu izvodio u prepunoj sinagogi i jako mi je žao što ga zbog lošeg razglasa nisam mogao pozorno pratiti. Zato sam propuštene rečenice nastojao za vrijeme večere nadoknaditi u razgovoru sa svojom suputnicom koja je pričala kako je Zamenhof vrlo brzo nakon objavljivanja udžbenika o esperantu 1887. počeo izdavati i adresar esperantista, kako je 1893. uspio osnovati Ligu esperantista, godinu dana kasnije izdati Univerzalni rječnik s prijevodima esperanta na francuski, engleski, njemački, ruski i poljski jezik, a 1903. objavio je Fundamentalnu hrestomatiju na esperantu koja se sastojala od predgovora, vježbi, bajki i legendi, anegdota, razgovora i članaka o općim generalnim temama. U Nitri me dodatno preplavio ugodan osjećaj pripadanja Slavenima.

Kongresna srijeda bila je predviđena za izlete. Brojni sudionici već su se unaprijed prijavili kamo će na izlet. Nas dvoje ostavili smo tu mogućnost otvorenom i tek smo se za vrijeme doručka počeli dogovarati hoćemo li u Bratislavu ili u Bansku Štijavnicu. Odlučili smo krenuti u Štiavnicu koja je 1993. upisana na popis svjetske baštine UNESCO-a. To je gradić u središnjem dijelu Slovačke, smješten u kotlini koja je nastala urušavanjem drevnog vulkana. Vozili smo se više od sat vremena. Prvo smo ugledali na brdu s lijeve strane monumentalnu kalvariju, perivoj s postajama križnog puta i svetištem na samom vrhu. Parkirali smo, izašli iz auta i odjednom nas prestravi silan pucanj. Bio je namijenjen zloslutnom sivom oblaku kojeg je trebalo razbiti u obrani od tuče. Dobrano uzdrmani obišli smo sve postaje, većina je obnovljenih, a neke se upravo obnavljaju. One pri vrhu služe ujedno kao vidikovci odakle seže pogled na središte grada. Iz turističkog prospekta saznajemo da je ta dolina u prošlosti obilovala rudnicima zlata i srebra, da se ovdje prvi put koristio barut kao eksploziv i parni stroj za ispumpavanje vode iz rudnika, da je sredinom 17. stoljeća ovdje osnovana rudarska škola i fakultet za mineralogiju. Oduševljeni tim podacima odvezli smo se s Kalvarije u samo središte grada, na povijesni Trg Svetog Trojstva gdje se nalazi gradska vijećnica i muzej rudarstva. Nad gradom se uzdižu dva dvorca (Starý zámok i Nový zámok). Oba su danas pretvorena u muzeje. Posjet dvorcu Sväty Anton, nekad u vlasništvu prinčeva Coburg, ostavili smo za drugi put. Ručali smo u restauraciji hotela Matej, juhu od vrganja i prženu pastrvu. Na povratku smo u dva navrata naletjeli na prolom oblaka, što je znatno usporavalo vožnju i pojačavalo zamor kod vozača, ali naposljetku smo ipak sretno stigli u suncem obasjanu Nitru i jedva dočekali počinak u Zlatnom klučiku.

Moja suputnica pravovremeno me upozorila da je kongres esperantista nezamisliv bez Kongresne knjižare (Libroservo). Knjižara pruža tijekom trajanja kongresa sudionicima priliku da u jednom od reprezentativnih salona mogu kupiti najnovija izdanja te uživati na prigodnom sajmu knjiga. Ne prodaju se tu samo knjige, već i razni drugi esperantski predmeti, kao što su zastave, CD-i, DVD-i, kalendari, rokovnici, etikete itd. Svakog dana održavaju se susreti s piscima, pa smo tako imali priliku slušati poznate esperantske autore Ulricha Linsa, njemačkog povjesničara koji je napisao knjigu o progonjenim esperantistima, Zlatka Tišljara, hrvatskog esperantista i generalnog sekretara Europske esperantske unije, Federica Gobba, talijanskog interlingvista i informatičara, Istvána Ertla, mađarsko-francuskog esperantskog književnika koji živi u Luksemburgu, Amri Wandela, izraelskog astrofizičara, Trevora Steela, australskog pripovjedača i mnoge druge. Meni je svakako bio najdraži nastup moje suputnice koja je ljubitelje knjige obradovala prisjećanjem na prvo čitanje pjesme "Milovanje prije sna" Lubomira Feldeka te čitanjem izabranih slovačkih i hrvatskih ljubavnih pjesama.

Navečer predzadnjeg dana u ruke mi je dopala knjižica La vojo al harmonio (Put do harmonije) Jaroslava Karhana, ekonomista i esperantista koji živi u češkom gradu Oloumoucu. Autor se ukratko osvrće na djelovanje Jana Amosa Komenskog, češkog pedagoga, znanstvenika i pisca, te Ludviga Lazara Zamenhofa, naglašavajući srodnost njihovih naprednih nastojanja glede što boljeg razumijevanja među ljudima i harmonije u suživotu jednih s drugima.

Na povratku iz Nitre imali smo zaista o čemu razgovarati. Dragoj suputnici pokušavao sam najiskrenije priznati osjećaje koji su me ispunjavali ljudskom toplinom i misli koje su me pomalo razdirale, zato što su bile na strani Zamenhofova oca Marka, srednjoškolskog profesora geografije i modernih jezika. Naime, kad mu je 19-godišnji sin povjerio svoj rukopis o novom jeziku kojeg je nazvao univerzalnim, otac se posavjetovao sa svojim kolegama koji mu rekoše da je to za čim teži njegov sin puka utopija, mladenački zanos, uzaludno trošenje energije. I otac je, iz straha za zdravlje svog sina, spalio sve njegove rukopise na kojima je godinama mukotrpno radio. Ali sin nije odustao od "univerzalnog jezika". Rukopis mu je ostao u glavi, nastavio je naporno raditi na njemu i uspio ga je objaviti pod pseudonimom Doktoro Esperanto ("doktor koji se nada"). Dvadesetak godina kasnije, kad je njegov jezik postao svjetskim, Zamenhof je počeo razvijati i koncept nadnacionalnog čovjekoljublja, takozvani homaranizam (esperantski homaranismo, prema homarano "pripadnik čovječanstva"). Ali koje li povijesne ironije!? Prije nego što će taj koncept objaviti svijetu na kongresu u Parizu 1914. dogodila se pucnjava u Sarajevu koja je urodila neobuzdanom nacionalnom mržnjom i užasnim krvoprolićem. Nažalost, povijesna zbivanja nisu išla i ne idu u prilog Zamenhofovim idealima. Njegova veličina sastoji se u tome što u svoje ideale nikad nije posumnjao. Kongres u Nitri uvjerio me da esperanto nije samo jezik, već istovremeno i pokret koji u sebi sadrži humanu poruku mira i ravnopravnosti. Divim se brojnim esperantistima koji svojom jedinstvenošću, jakom osobnošću i stvaralačkom dosljednošću odskaču od prosječnosti, a svojom jednostavnošću oplemenjuju ljude oko sebe.

 




 

USPOMENE JEDNE POČETNICE

na Svjetski kongres espernatista u Zagrebu 2001.

(Pisala Magdalena Markovinović, Vinkovci, sada Sjedinjene države,
objavljeno u knjizi "Esperantski mozaik" D.Klobučara, Osijek 2003.) 

 

Srpanj 2001. će mi zauvijek ostati u lijepom sjećanju. Nisam se nikada nadala da ću sudjelovati u nečemu tako velikom. Zašto se sve to činilo “veliko”? Naime, u lipnju 2001. sam uspješno završila tek početnički tečaj esperanta. Sve je bilo još uvijek "friško" i malo sam se bojala da se neću snaći među ljudima iz cijelog svijeta, od kojih se većina bavi esperantom već par godina. Istina, činjenica koja mi je pomagala bila je da je moj prvi  svjetski kongres esperantista bio u Zagrebu, gdje sam se osjećala kao domaća. Međutim, trebalo se koristiti esperantom, a ja sam znala samo osnove toga jezika… Prvi dan sam se osjećala izgubljeno u toj vrevi, ali nakon što sam bolje upoznala moje cimerice, sve se okrenulo na bolje. S njima nije bilo druge nego koristiti esperanto jer nisu znale niti jedan drugi jezik osim svog materinskog i esperanta. Bilo je to šaroliko i nadasve zanimljivo društvo: dvije Poljakinje, Francuskinja, Ruskinja, Korejka, Japanka i ja Hrvatica. Pričale smo o svemu i svačemu, te sam na kraju svakog dana bila iznenađena sobom da sam toliko govorila na esperantu.


Što se tiče događaja, moram prvo izdvojiti svečano otvaranje. Sjećam se da sam gledala oko sebe po dvorani i nisam mogla vjerovati koliko je ljudi iz čitavog svijeta došlo na ovaj susret. Posjetila sam i nacionalnu, te internacionalnu večer;   ne mogu reći koja je bila bolja… Nisam mogla propustiti niti predstavu u HNK “La plej longa tago en la vivo de Maria Teresia” s Vidom Jerman - mislim da ne moram isticati oduševljenje njenim glumačkim talentom - gromoglasni aplauz je rekao sve… Pa onda “Malfermilo”- predstava koja nas je sve nasmijala i potaknula na razmišljanje o životnim vrijednostima. Zatim, ples na Trgu bana Jelačića; naravno, znala sam plesati valcer, ali moj partner je (kao i većina muškog dijela publike) bio tek početnik, te su mu trebale instrukcije na esperantu.

Osim ovih zabavnih sekvenci, većinu vremena sam provodila posjećujući razne diskusije na esperantu (npr. vegetarijanstvo, mačke, Balkan), Yumeiho terapiju, konverzacijski krug, itd. Posebno mi je bio užitak raditi kao helpanto (op.ur. kongresni pomagač) na ulazu u knjižaru gdje je uvijek bilo veselo, a i svaki sudionik kongresa je barem jednom prošao kroz ta vrata tražeći neko interesantno štivo na esperantu. Osim toga, svaki dan je donosio nova prijateljstva - esperantistima zbilja nije teško pružiti ruku i predstaviti se. Osjećala sam se kao da sam u nekom drugom boljem svijetu gdje ljudi žele jedno drugome samo dobro. Upravo zbog toga mi je bilo jako teško kada je došla zadnja večer i kada su se svi pakirali za povratak u ne tako idiličnu stvarnost  (op.ur. a meni je žao što Magdalena nije mogla ostati na svečanosti zatvaranja Kongresa, gdje bi zajedno s ostalih nekoliko desetaka "helpanata" stajala na pozornici u Lisinskom i dobila na poklon jednu žutu ružu i pljesak prisutnih sudionika...)

 

 

 

 

 




 

 

 

MOJ PRVI SVJETSKI KONGRES

Sa Svjetskog kongresa esperantista u Berlinu 1999.

(Pisala Željka Ivić (Kelava) iz Varaždina za "Tempo", 1999.
prijevod na hrvatski objavljen u knjizi "Esperantski mozaik", Osijek, 2003.)

Konačno (nakon 13 godina otkako se bavim esperantom) sam uspjela sudjelovati na Svjetskom kongresu. S karavanom agencije Orbis Pictus krenula sam iz Zagreba, 30. srpnja. Pravac - Berlin.  

Poslije desetosatne vožnje stali smo na prvoj stanici - Česky Krumlov, slikoviti gradić na jugu Češke, gdje smo posjetili stari dvorac i muzej Egona Schildea. Noćenje u Pragu iskoristila sam za razgledavanje grada. Sutradan u autobusu spavala sam do Dresdena. Kratka šetnja po Dresdenu, dvadeset fotografija, priča o porculanu i opet krećemo k cilju. U subotu navečer konačno smo stigli do kongresnoga grada. Brzo smo preuzeli kongresne materijale, poslije čega smo se smjestili u pansionu "Crveni trn". Taj dan smo završili uzbudljivim panoramskim pogledom na Berlin s radijskog tornja.                         

Nedjelja - prvi dan Kongresa - počela je svečanim otvaranjem u velikom Salonu Zamenhof. Nitko ne može zamisliti taj osjećaj, kada oko 2000 ljudi pjeva himnu "La espero" - to se mora osjetiti osobno. Kasnije sam sudjelovala u programima "Prvi put na kongresu" i "Konverzacijski krug" (preporučujem ga, jer ga vodi Atilio, pravi šaljivčina), a posjetila sam i Nacionalnu večer. U ponedjeljak ujutro išli smo u nekadašnji istočni Berlin, na jednosatnu vožnju čamcima po rijeci Spree, a zatim smo razgledali berlinske znamenitosti - katedralu, trg Alexanderplatz, Brandenburška vrata, zgradu Reichstaga i trg Charlottenburg. Poslijepodne sam bila na forumu strukovnih udruga, te na drugom dijelu Konverzacijskog kruga. U utorak sam malo dežurala na zagrebačkom štandu i posjetila sastanke znanstvenika i medicinara, te vrlo zanimljivu Yumeiho terapiju. U punom puncatom salonu Lapenna uživala sam u kazališnim predstavama Studentskog esperantskog kluba iz Zagreba, te Lutkobusa.

Na dan ekskurzije (srijeda) obilazila sam Berlin u svom vlastitom aranžmanu - posjet  zoološkom vrtu, Europskom centru, Viktorijinom stupu, ostacima Berlinskog zida, Checkpointu Charlie, Unter den Linden, Gendarmenmarkt, a završila sam s noćnim obilaskom grada autobusom broj 100.

Četvrtak je bio najvažniji kongresni dan za Hrvate - uspješno smo predstavili Zagreb, kongresni grad 2001. Pohađala sam i predavanje na kongresnu temu. Posljednji radni dan kongresa provela sam u kongresnoj zgradi  na predavanjima  Međunarodnog kongresnog univerziteta, završnu raspravu o kongresnoj temi, igrajući japansku igru "go" i u posjeti kongresnoj knjižari, te mnogobrojnim štandovima u hali kongresne zgrade .

Došao je zadnji dan kongresa. Posljednji doručak (a svi su bili veoma impresivni) značio je da moramo napustiti taj simpatični pansion. Tek tokom svečanog zatvaranja shvatila sam da je moja pustolovina uistinu završila. Povratak u Zagreb me je probudio iz snova - ostala su sjećanja i desetci fotografija. Tko onda može reći da broj 13 nije sretan broj?

 

 

Isti tekst od Željke sa stranice hrvatskog esperantskog glasila "Tempo" 2/1999
La sama teksto de Željka, sed esperantlingve, el la kroata esperanta gazeto "Tempo" 2/1999