Anđel Starčević, Renata Geld                                              Esperanto i hrvatski kulturni identitet

Odsjek za anglistiku                                                                                        7. i 8. studenog 2008. 

Filozofski fakultet u Zagrebu                                                                  Filozofski fakultet u Zagrebu

 

 

Esperanto: što je to i kome to treba?

 

Kada smo od Velimira Piškorca, izv. prof. s Odsjeka za germanistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu i dugogodišnjeg esperantista, saznali za održavanje znanstvenog skupa Esperanto i hrvatski kulturni identitet (Zagreb, 7. i 8. studenoga 2008.), tema za izlaganje nametnula nam se sama po sebi – koliko naši sugrađani uopće znaju o esperantu i što misle o njemu kao svjetskom jeziku. Istraživanje smo proveli u listopadu 2008. godine metodom upitnika. Ukupan broj ispitanika bio je 191, a podijelili smo ih u dvije glavne skupine: opća populacija Republike Hrvatske (131 ispitanik) i studenti triju studijskih grupa na Sveučilištu u Zagrebu (ukupno 60 ispitanika). Odlučili smo se za te dvije skupine zbog bojazni da ispitanici iz opće populacije možda neće davati dovoljno detaljne i argumentirane odgovore na pitanja iz upitnika. Srećom, prevarili smo se – iz obje skupine dobili smo sjajne i argumentirane stavove. Valja spomenuti da su nam na općoj populaciji istraživanje pomogli provesti studenti anglistike i jedan student germanistike i tako pribavili raznolik uzorak ispitanika i njihovih mišljenja. Studentsku smo pak populaciju sastavili od studenata treće godine anglistike i psihologije Filozofskog fakulteta u Zagrebu te studenata treće godine Fakulteta elektrotehnike i računarstva u Zagrebu. Odabrali smo studente tih triju studija pod pretpostavkom da će mladi anglisti (dakle, studenti jezika, i to trenutno svjetski najraširenijeg jezika međunarodne komunikacije), psiholozi (kao neutralni društvenjaci) i studenti FER-a (kao predstavnici tehničkih znanosti) iskazivati različite stupnjeve obaviještenosti o esperantu, motiviranosti za učenje toga jezika i drugačije stavove prema njemu. I nismo se prevarili. Rezultati su pokazali da među njima doista postoje značajne razlike u pogledu na izum poljskog doktora punog nade.

 

Rezultati istraživanja

 

Na pitanje Znate li što je esperanto? i Ako je Vaš odgovor DA, možete li objasniti što je esperanto? dobili smo većinom točne odgovore: poseban jezik za sporazumijevanje svih u svijetu (M, 22, SSS); nastao je s idejom da se stvori jezik koji ne bi favorizirao niti jednu državu/naciju (Ž, 30, VSS); tvorac je bio Zamenhof (Ž, 20, VSS u tijeku), ali i neke tvrdnje s kojima se ne bi svi esperantisti složili: neka vrsta univerzalnog jezika koji bi trebao zamijeniti ostale jezike (Ž, 17, SSS u tijeku); jezik kojim se govori samo na određenim skupovima (M, 20, SSS); esperanto je jezik zemalja Europske unije (Ž, 21, VSS u tijeku - PSI). Jedan pak mlađi ispitanik imao je potrebu opravdati se zbog činjenice da ne zna što je esperanto: meni osobno taj pojam nije poznat, kao ni mojim vršnjacima. O tom pojmu nisam ništa učio u osnovnoj školi, a ni u dosadašnja dva razreda srednje škole (M, 16, SSS u tijeku).

 

Sljedeće pitanje bilo je Govorite li esperanto? Esperanto govori tek pokoji ispitanik iz opće populacije ili student anglistike (zahvaljujući angažmanu prof. Piškorca), dok ga mladi psiholozi i FER-ovci uopće ne govore.

 

Na pitanja Što mislite o učenju esperanta? Vidite li neke pozitivne ili negativne strane učenja toga jezika? dobili smo raznolike odgovore, bilo pozitivne ili negativne. Posebno je zanimljivo da se isti čimbenik ponekad doživljava kao prednost, a ponekad kao nedostatak. Tako naši ispitanici smatraju da učenje esperanta daje uvid u jezične strukture, da je koristno kao mentalna vježba, da se lako uči budući da je apsolutno pravilan, da osigurava ravnopravnost svih govornika jer je neutralan i nadnacionalan, povezuje nacije i pruža uvid u druge kulture, služi kao sredstvo komunikacije najrazličitijih naroda te omogućuje kulturnu suradnju (npr. preko književnosti u prijevodu) sa zemljama s kojima inače takve suradnje ima malo ili nikako (Kina, Japan…). Sudionici istraživanja također smatraju da je učenje (jezika) vrijednost sama po sebi, a javlja se i mišljenje da je poznavanje toga jezika u današnjem svijetu rijetka vještina kojom je stoga korisno vladati. Nije zanemarivo ni druženje s drugim esperantistima, pri čemu se stvaraju trajna prijateljstva.

 

Među odgovorima nalazimo i negativne strane učenja esperanta. Tako se esperantu često prigovara artificijelnost i s time u svezi nepostojanje izvorne kulture i izvornih govornika. Zbog  današnje premoći engleskoga jezika, neki smatraju da je esperanto nema dovoljan broj govornika i da je stoga nerelevantan na međunarodnoj razini – dakle, da se radi o prerijetkoj vještini. Druženje esperantista jedna ispitanica doživljava kao svojevrsnu getoizaciju: nema govornika s kojima bi razgovarali. Okupljanje u klubovima i grupama mi nije interesantno. (Ž, 32, SSS) Nadalje, neki se boje da bi širenje uporabe esperanta moglo dovesti do potiskivanja nacionalnih jezika i postojećih «svjetskih» jezika. Na kraju, ponekad se javlja primjedba na preveliku pravilnost i lakoću učenja - najzanimljivije u jeziku uvijek su nepravilnosti i iznimke, a ne znam da li ih tu baš ima mnogo. Imam osjećaj da je umjetan (Ž, 23, VSS u tijeku - ANG).

 

Na pitanje Biste li sami htjeli naučiti esperanto? (DA - 32% OP, 67% ANG, 42% PSI, 16% FER) naši ispitanici ponudili su i potvrdne i niječne odgovore s već spomenutim, ali i nekim novim argumentima - da, naučit ću ga ako bude prošireniji u budućnosti, lakše ga je naučiti od engleskoga, učenje (jezika) vrijedno je samo po sebi, može biti novo i zabavno iskustvo, pruža uvid u jezične strukture. Ako je njihov odgovor bio negativan, kao razloge su ponudili nedostatak vremena, nepostojanje matične zemlje i nedovoljan broj (su)govornika. S time u svezi je i nerelevantnost na međunarodnoj razini. Ponovno se javlja percepcija esperanta kao artificijelnog, čak inferiornog jezika: bolje neki konkretan jezik (japanski…) (M, 26, VSS); radije bih učio neki «živi» jezik :-P (M, 20, VSS u tijeku - FER); odbija me jezik koji je u potpunosti stvoren ciljano, umjetno (Ž, 21, VSS u tijeku – ANG); nisam zainteresiran za učenje izmišljenog jezika (M, 22, VSS u tijeku - FER). Kod nekih govornika izostaje želja ili potreba za učenjem (jezika) općenito, a neki kažu da već znaju dovoljno drugih jezika te da im esperanto stoga ne treba. Naposlijetku, jedna ispitanica ustvrđuje da joj je prije svega sam jezik nesimpatičan, u njemu nema «melodije», poput talijanskog ili španjolskog (Ž, 66, VŠS).

 

Zadnji upit u našem istraživanju bio je Zna li se danas, prema Vašem mišljenju, dovoljno o esperantu? i Možete li objasniti zašto je tomu tako? Vrlo visok postotak odgovora bio je niječan (oko 90%), a ponuđen je i velik broj objašnjenja trenutne situacije s najpoznatijim planskim jezikom. Navodi se tako njegova marginalna uloga na svjetskoj sceni, prevelik broj izvornih govornika postojećih svjetskih jezika (poglavito engleskoga) i otpor nacionalnih jezika. Nemotiviranost ljudi za učenje (jezika) također je jedan od uzroka. Nedostatak vremena i slaba medijska zastupljenost jednako tako ne doprinose popularizaciji esperanta. Ispitanici ukazuju i na nedostupnost tečaja/seminara te malen broj nastavnika. Artificijelnost i niska profitabilnost esperanta, slab prestiž lingvistike kao djelatnosti i niska razina obrazovanja u društvu također su djelić tog mozaika.

Iako se iz podataka koje smo dobili mogu izvući različiti zaključci, posebno bismo istaknuli činjenicu da 32% nasumičnih ispitanika iz opće populacije koji bi htjeli učiti esperanto uopće nije loš postotak. Naš dojam je da građani RH nisu negativno raspoloženi prema esperantu i da bi vrlo rado saznali nešto više o njemu kada bi imali prilike za to.

  


REEN AL LA PAĜOJ DE KROATA ESPERANTO-LIGO   
POVRATAK NA STRANICE HRVATSKOG SAVEZA ZA ESPERANTO