HISTORIO DE ESPERANTO EN VARAŽDIN
POVIJEST ESPERANTA U VARAŽDINU

(pisali Stanko Rukelj i Janja Kelava, kao prilog za knjigu "Esperantski mozaik",
izdavač: Esp.društvo "Liberiga Stelo" Osijek, 2003.)


Za Esperanto se u  Varaždinu pročulo kao i u drugim gradovima Hrvatske već početkom dvadesetog stoljeća. Poslije Prvog svjetskog rata Esperanto se učio dopisno i u nekim okolnim selima u ograncima "Seljačke sloge", ali su tek 1924. godine gimnazijalci osnovali  Esperantski klub. Prva predsjednica je bila Božena Vanjek. U tim godinama Klub je uz ostale aktivnosti nabavljao knjige za svoju knjižnicu, te održavao redovite tečajeve pučanstvu. Varaždinski odvjetnik Medvjedić podučavao je Esperanto u radničkom sveučilištu "Sloboda", a nastavio Eduard Vrbanec sve do samog početka Drugog svjetskog rata.

Nakon rata Klub nastavlja radom predvođen Eduardom Vrbancem, Boženom Vanjek i Božidarom Vančikom. Tako slijede pripreme za važan događaj, a to je bio Prvi kongres jugoslavenskih esperantista 1947. godine. U tom razdoblju najupečatljiviji doprinos Društvu dao je dugogodišnji predsjednik Božidar Vančik, po kojemu danas u gradu Varaždinu nosi ime jedna ulica. On je kao istaknuti hrvatski esperantist bio aktivni literarni stvaralac i prevoditelj s hrvatskoga jezika. Bio je i sudionik nacionalnog buđenja prozvanog hrvatsko proljeće do svoje smrti 1970. godine. Esperantsko društvo je potom preimenovano u Esperantsko društvo "Božidar Vančik", da bi nakon sloma hrvatskog proljeća 1971. godine taj naziv bio zabranjen. Imenom Božidara Vančika Varaždinsko esperantsko društvo prozvat će se ponovo prilikom registracije udruga u Republici Hrvatskoj 1997., kada se upravo ono registriralo među prvima iz esperantskog miljea.

 

Kroz duže razdoblje može se pratiti pojačani interes za esperanto u određenim razdobljima, tako da su se običavale stvarati «generacije», a između njih bi potrajalo kraće ili duže razdoblje sa slabijim aktivnostima. Vjerojatno je najveći broj generacija esperantu podučila Zdenka Ivek, profesorica matematike na  Gimnaziji Varaždin. Bila je dugogodišnji član uprave Društva, no shrvana teškom bolešću polako je napustila esperantske krugove da bi nas zauvijek napustila u ljeto 2001. godine.

 

Novija varaždinska povijest hrvatskog esperanta nikako ne bi bila potpuna kada ovdje ne bismo spomenuli i Spomenku Štimec – rođenu Varaždinku. Njezina je ideja bila i to da se u Varaždinu 1998. godine organizira i 2. kongres hrvatskih esperantista. Uz Zagreb, Varaždin je tako drugi grad u Hrvatskoj koji dobiva i svoj turistički prospekt na esperantu (realiziran u suradnji s Turističkom zajednicom Grada Varaždina, a u prijevodu Željke Ivić i Janje (Kudumija) Kelava, taj je prospekt u svjetskom esperantskom glasilu «Heroldo» 7/1998. proglašen najljepšim propagandnim materijalom na esperantu!).

 

Na Kongresu u Varaždinu okupilo se na Duhovsku nedjelju 31. svibnja više od 100 sudionika iz Hrvatske i stranih zemalja. Izvanredan posao u «lovu na sponzore» obavili su Antun Prstec (iz Varaždinskih Toplica) i Ljerka Kučić. Činjenica da je sadržajno bogati program Kongresa bio gotovo besprijekorno i po planu izveden priskrbila je varaždinskim esperantistima popriličan posao i oko organizacije Svjetskog kongresa esperantista održanog u ljeto 2001. godine u Zagrebu, čega su se Varaždinci isto tako bili zdušno prihvatili. No, svakako treba istaknuti da je najveći dio posla odradila Željka (Ivić) Kelava, dugogodišnja tajnica varaždinskog esperantskog Društva, koja od 2001. godine živi i radi u Garešnici.

 

Sasvim zgodnim osvježenjem za esperantski pokret u Hrvatskoj pokazala se vrsna sopranistica Jelena Štefanić (rodom iz Varaždinskih Toplica), koja je kao učenica varaždinske Glazbene škole isprva bila angažirana pjevanjem kako hrvatske tako i esperantske himne na spomenutom Kongresu, da bi potom isti program izvodila na nizu drugih esperantskih susreta – od 54-og IJK-a u Rijeci do Svjetskog kongresa 2001. u Zagrebu.

 

Vjerojatno najveći problem današnjeg esperantskog pokreta u Hrvatskoj predstavlja popularizacija esperanta među mladima, što u eri kompjutora, Interneta i sl. ne čudi previše, ali i u takvim prilikama iz Novog Marofa je preko varaždinske Gimnazije i tečaja prof. Siniše Horvata u esperantske vode uplovila  Marta Kovač, koja je trenutno u Zagrebu na studiju – s funkcijom predsjednice KEJA-e. Franjo Šantalab još pohađa osnovnu školu, ali je prilikom Dječjeg kongresa 2001. u Zagrebu surađivao kao mladi novinar u pripremi radio-emisija za Hrvatski radio. 


Na esperantske susrete varaždinski esperantisti odlaze (Hraščina, Zalaegerszeg, kongresi…) jednako kao što i rado primaju goste esperantiste (Koreja, Italija…), a upravo kod prihvaćanja tih dragih gostiju najviše su doprinijeli Željka Kelava,  Snježana Rusman (iz Kučana), Stanko Rukelj (iz Petrijanca)...
 

O, nažalost, sve rjeđim aktivnostima esperantista na varaždinskom području za Varaždinske vijesti (najtiražniji lokalni list u Hrvatskoj) i ostale medije članke piše Janja Kelava.

Posljednja aktivnost koja zavrjeđuje spomen (op.ur. u vrijeme pisanja ove knjige, koncem 2002.) jest početak tečaja esperanta u Učeničkom domu Varaždin. Tečaj vodi autorica ovog članka. Ona je zaposlena kao knjižničar u varaždinskoj Gradskoj knjižnici, pa može zainteresiranima ponuditi knjige iz fonda – i na esperantu!

(2002.) 


-----> Hrvatski savez za esperanto
-----> Hrvatski savez za esperanto