ČAROBNI BRAZIL

OSJEČKI ESPERANTIST PRIPOVIJEDA O SVOM PUTOVANJU U BRAZIL


(Esperantisti su vrlo često takvi da vole putovati. U ovom članku o svom putovanju po Brazilu i sudjelovanju na 87. Svjetskom kongresu esperantista u mjestu Fortaleza piše Damir Malkoč iz Osijeka. Tekst je u kraćoj verziji objavljen u Tempu, u jesen 2002, te na Internetu, na stranicama KEL-a. Ova je verzija teksta objavljena u knjizi "Esperantski mozaik" D.Klobučara)

*            *            * 

 Vjerojatno svatko od nas ima neku zemlju o kojoj sanja. Ja već dugo vremena sanjam o Brazilu. Kad sam čuo da će se UK (Svjetski esperantski kongres) održati u Brazilu, odlučio sam svoj san i ostvariti! A kada sam saznao da će se i IJK (Svjetski omladinski esperantski kongres) održati u istoj zemlji, moja je odluka postala još čvršćom.

Saznao sam za druge ljude iz Hrvatske koji su planirali isti put i pridružio sam se njihovoj grupi. Planiranje putovanja trajalo je nekoliko mjeseci. Trebali smo pribaviti vize, odrediti mjesta koja ćemo posjetiti, rezervirati noćenja i kupiti avionske karte do Brazila i unutar Brazila. Osim toga, trebalo je obaviti i cijepljenja.  

*            *            * 

Na kraju je to sve obavljeno i ušli smo u avion. Letjeli smo od Zagreba do Pariza, a odatle do Rio de Janeira. Po dolasku u Rio otišli smo u hostel u kojem smo imali rezervirana mjesta. Iako smo zbog kašnjenja aviona stigli u hostel kasno i bili umorni od dugoga puta, odmah smo nakon smještanja otišli u pokrajnji restoran. Još kod kuće sam se informirao o brazilskim specijalitetima i odmah sam znao što naručiti: "churrasco", pečeno meso.

Sutradan smo već odletjeli za Foz do Iguaçu. Cilj su nam bili čuveni vodopadi o kojima sam mnogo čitao i čije sam fotografije vidio na Internetu. Prvog dana smo posjetili njegovu brazilsku stranu i moj je fotoaparat radio punom parom. Prenoćili smo u  vrlo simpatičnom hostelu izvan grada s vrlo lijepim vrtom. Idućeg dana smo posjetili argentinsku stranu, veću i impozantniju. Vozač našeg autobusa  nije poznavao nijedan strani jezik, ali to ga nije sprečavalo da govori cijelo vrijeme grupi stranaca! Sasvim normalna stvar za Brazil: uvijek se obraćaju strancima i uvijek hoće pomoći, iako tek malobrojni govore strane jezike. Engleski je u Brazilu jedva od neke koristi; osim portugalskog, pomaže još samo španjolski (sličan portugalskom). Srećom, Hrvati ne trebaju vizu za Argentinu, jer kasnije sam saznao od nekih esperantista (op.ur. iz drugih zemalja) da nisu mogli ići na drugu stranu zbog problema s vizom. Tamo smo proveli cijeli dan na izletu. Tu je ljepotu teško opisati riječima. To se treba vidjeti očima i čuti ušima. Putovali smo brodićem, koji nas je doveo skoro do vodopada, pa smo bili potpuno mokri. U blizini brodića se prodaje razna odjeća (čak i gaće!). Mnogi ljudi su platili dva put: prvi put da ih se smoči, a zatim za suhu odjeću! Na kraju smo vidjeli tzv. "Đavolje grlo", veliki i snažni vodopad, gdje voda s tri strane pada dolje uz ogromnu buku.

*            *            * 

Od slapova smo putovali autobusom do Pato Branco, grada u kojem se održavao IJK. Došli smo malo kasnije, ne na početak kongresa. Toplo smo primljeni. Zagrljaji i poljupci kao da se znamo već mnogo godina. Mnogo je esperantista u Brazilu, a rijetko imaju priliku susresti strance. Za mnoge su skupi čak i ti kongresi u samom Brazilu (put, kongresna kotizacija). Stoga su kongresi za njih velik događaj.

Predavanja su bila u drugoj zgradi, do koje smo se vozili autobusom. Od programa ćemo sigurno zapamtiti spektakularno otvaranje "Nova Espero", zajednice u kojoj se koristi esperanto, s predstavama, vatrometom i svečanim otkrivanjem ploče u Zamenhofovu čast. Treba spomenuti i predstavu "Kuća koja je plašila" u izvedbi lokalne grupe, održana u kazalištu.

*            *            * 

Naš sljedeći cilj bila je Curitiba, zanimljiv grad s mnogo zelenila. Putovao sam sam, jedan dan nakon ostalih. Vozio sam se u vrlo komfornom autobusu s krevetima. U Brazilu željeznica jedva da postoji, pa su za dugačke ture pogodni takvi autobusi, u kojima se može dobro naspavati tijekom putovanja. Jednom sam čuo da je Curitiba preporučena od strane Ujedinjenih naroda zemljama u razvoju kao uzor kako graditi velike gradove koji su ipak ugodni za ljudski život. Išli smo za mjesto Paranaguá turističkim vlakom, posjetivši usput gradić Morretes. Nažalost, vrijeme je bilo loše i stoga nismo mnogo vidjeli. Neki od nas su kupili videokasetu da mogu vidjeti znamenitosti barem kod kuće. Na glavnom trgu u Paranagui čuli smo glazbu. Nismo mogli vjerovati svojim ušima: čula se pjesma "I ljuljaju se kreveti" hrvatske grupe Colonia. Baš zabavno! Toliko kilometara od kuće čuli smo hrvatski jezik!  

*            *            * 

Nakon Curitibe posjetili smo Braziliju, glavni grad. Grad je sagrađen u šezdesetim godinama prošlog stoljeća. Karakteriziraju ga moderne zgrade. Grad izgleda sasvim neobično i teško se orijentirati (mada domaći tvrde da je zapravo vrlo lako). Iskoristio sam blizinu sjedišta brazilskog esperantskog saveza i posjetio ga. Primio me je predsjednik saveza, koji se upravo pripremao na put na UK u Fortalezu.  

*            *            * 

Sljedeći cilj je bio Manaus u Amazoni. Prvog smo dana razgledavali grad, za nas prilično egzotičan. Posjetili smo, uz ostalo, kazalište i zoološki vrt. Večerali smo u tipičnom brazilskom restoranu, kakvog zovu "churrascaria", i tamo jeli, naravno, "churrasco". U takvim restoranima plaća se fiksni iznos i jede koliko se može. Posjet džungli bio je, naravno, nezaboravan doživljaj. Proveli smo tri dana i dvije noći na brodu u džungli. Prva životinja koju smo vidjeli bio je ljenjivac. Uistinu lijena životinja. Naš vodič ga je lako uhvatio. Bio je prelijen za bježanje. Kad smo ga poslije bacili u vodu, vrlo je sporo plivao do drveta. Vidjeli smo mnoge životinje i biljke, mnogima od njih nismo znali ni imena. Kad god smo pitali našeg vodiča za ime neke biljke ili životinje, rekao bi nam neku sasvim nerazumljivu riječ na urođeničkom jeziku! Vidjeli smo i ljude koji tamo stanuju. Mnoga su djeca veslala u čamcima. Izgleda da se roditelji uopće ne boje da bi se čamac mogao prevrnuti! Djeca su imala i jednu zabavnu igru: penjati se na drvo i s vremena na vrijeme naprosto pasti u vodu, i opet se penjati...

*            *            *   

Sasvim neočekivano ugledali smo jednu crkvu. Na tako divljem mjestu nisam mogao pomisliti da ću vidjeti nešto slično. Plivali smo u rijeci. Poslije smo pecali pirane u toj istoj rijeci! Kad sam poslije, vrativši se kući, pričao o tome prijateljima, mislim da mi nisu vjerovali. No ne bih ni ja njima. Naš vodič je obećao da će nam uhvatiti krokodila. Noću smo tražili krokodile i zbilja jednog uhvatili! Da, bio je malen, ali ipak krokodil! I oluju s kišom smo doživjeli na brodu. Rekoh u šali: "Sada znam odakle je došla tolika voda koja je oko nas!". Rijeka Rio Negro je toliko široka da izgleda kao more, pa je ta oluja bila neka vrsta pustolovine. Bili smo zaštićeni od jake kiše zavjesama s triju strana, ali ne i s četvrte. Naše stvari su se malo smočile iako smo ih pokušali zaštititi u visećim ležajevima. Za to vrijeme naš se vodič spokojno tuširao na palubi! Posljednjeg dana bili smo na lijepom otoku. Navodno su tamo šezdesetih godina izumrli posljednji ljudožderi (možda su ih pojeli?!).  

*            *            * 

Od Manausa smo svi letjeli istim avionom, ali nismo izašli na istom mjestu. Dok su ostali letjeli u Salvador i poslije dva dana u Rio, ja sam odlučio ostati cijeli tjedan na UK u Fortalezi. Već sam u avionu susreo esperantiste, mladi par iz Brazila. Pomogli su mi u gradu da se sporazumijem s taksistima, te sam tako došao do hostela. Na kongresu je bilo mnogo ljudi, vjerojatno mnogo više nego što će pokazati statistika, jer nije bilo kontrole kongresnih znački, a to je bila dobra odluka. Vjerojatno su mnogi Brazilci sudjelovali na kongresu ne prijavivši se, jer je za njih kotizacija bila previsoka. Bilo bi šteta zatvoriti vrata pred mnogim ljudima koji su se jako radovali rijetkoj prilici da se susretnu sa strancima. Za njih je kongres bio velik doživljaj.  

*            *            * 

Fortaleza je veliki grad (1,9 milijuna stanovnika) u blizini ekvatora. Iako je cijele godine temperatura visoka (dnevno oko 30oC, noću oko 26o), vrijeme je bilo ugodno, jer je zrak suh i vjetrić stalno piri. U gradu ima mnogo plaža. Prvi put kad smo došli na plažu bili smo iznenađeni. Došli smo popodne, između 17 i 18 sati, a sunce samo što nije zašlo. Nismo znali da tamo sunce tako brzo nestaje!

Iz programa bih posebno izdvojio Nacionalnu večer koja je zaista očarala publiku. Prelijepi kostimi i brazilska glazba sigurno će svima ostati u sjećanju. Pa i dan izleta pružio nam je mnogo užitka. Izabrao sam izlet u Morro Branco. Vožnja preko plaža u tzv. "buggy"-vozilima bila je veoma zabavna; mnogi su uživali i u klizanju niz pješčane brežuljke. Dok smo ležali na plaži, iznenadila nas je gđa Barbara Pietrzak (urednica esperantske redakcije Radio Polonia) i napravila intervju s nekolicinom od nas.

Okusili smo i noćni život Brazila. Posjet baru "Pirate bar" bio je zaista zanimljiv. Glazba i ples plesnih grupa (i posjetilaca) trajali su vjerojatno cijele noći bez odmora (barem je tako bilo do 2.30, kad sam otišao spavati). Jedne večeri je pred kafićem u gradu bila svečanost, čini se da je neki lokalni klub (nogometni?) pobijedio, jer su svi mahali zastavama i pjevali na ulici.  

*            *            * 

Svečano zatvaranje, nažalost, nisam vidio, jer sam morao letjeti za Rio. U Riu sam imao malo vremena prije polijetanja kući (jedno poslijepodne). Posjetio sam  Glavu Šećera, poznato brdo s kog se vidi cijeli grad i gradske plaže (Copacabana, Ipanema). Kip Isusa sam, zbog nedostatka vremena, nažalost vidio samo iz daljine. Promet u Riu je vrlo gust i kaotičan. Općenito u Brazilu nema baš svuda semafora za pješake, ali treba gledati one za automobile! Najprije sam se bojao prelaziti ulice. Zatim sam jednostavno počeo oponašati domaće ljude: kad oni prelaze, prelazim i ja.  

*            *            * 

Vratio sam se u Europu, ali sjećanja na Brazil, na lijepu zemlju s ljubaznim ljudima, još su uvijek svježa. Moram ga jednom ponovo posjetiti!

*             *             *

Op.ur. dodatak članku:  riječ "churrasco" se izgovara kao "šurasko", "žurasko" ili "džurasko"; autor teksta ni sam nije mogao jasno razabrati kako to Brazilci izgovaraju. Zbog predodžbe o veličini Brazila, naveo je ove udaljenosti letenja: Rio de Janeiro - Foz do Iguaçu: 1.150 km; Manaus - Fortaleza: 2.400 km; Fortaleza - Rio de Janeiro: 2.200 km. Na naknadno pitanje o cijepljenjima, dodao je ovaj tekst:

Prije puta preporučeno nam je cijepljenje protiv žute groznice, hepatitisa, tetanusa i trbušnog tifusa. Od toga je žuta groznica baš izričito preporučena i u formularu za izdavanje vize (obavezno samo za one koji su u posljednja tri mjeseca boravili u nekoj od ugroženih zemalja, preporučeno za one koji putuju u neke od ugroženih brazilskih saveznih država). Ja sam se cijepio samo protiv žute groznice i još dodatno protiv tetanusa (protiv tetanusa je besplatno, kod liječnika opće prakse). Što se ostalih bolesti tiče, pazio sam što jedem i pijem i uzdao se u sreću. Osim toga, uzimali smo tablete Lariam (zaštita od malarije) jednom tjedno - prva tableta tjedan dana pred polazak, zadnja četiri tjedna po povratku. Ipak, te tablete samo pomažu u slučaju zaraze. Treba se čuvati komaraca (Autan, mreža). No, ja ih gotovo nisam ni vidio. U Amazoniji, u području rijeke Rio Negro je, navodno, kiselo, a to ne pogoduje razvoju komaraca. Nakon povratka sam četiri tjedna bio podvrgnut ispitivanju u Zavodu za javno zdravstvo. Svaki tjedan sam odgovarao na pitanje kako se osjećam i uzimali su mi krv. Eto, to je to.

www.esperanto.hr - povratak na stranicu Hrvatskog saveza za esperanto